|
|
|
 Josip Broz rođen je 1892. godine, 7. svibnja, u siromašnoj seljačkoj
obitelji u Hrvatskom zagorju, točnije u Kumrovcu, kao sedmo od
petnaestoro (preživjelo je samo sedmoro) djece Franje i Marije Broz (rođene
Javeršek, iz sela Podsrede s druge strane Sutle - danas Republika
Slovenija). Brozova majka potjecala je iz nešto imućnije obitelji (s 14
djece) u kojoj je bila najstarije dijete. U brak je stupila 31. siječnja
1881. godine sa 16 godina, a Brozovom ocu bilo je tada 24 godine.
Stjecajem okolnosti umjesto 7. svibnja kao dan Brozovog rođenja ostat će
upisan 25. svibnja. Naime, mijenjajući imena na ilegalnim dokumentima
upisivao je i razne datume rođenja. U vrijeme kada je služio
austro-ugarsku vojsku u njegove dokumente upisan je kao datum rođenja
25. svibnja 1892. godine pa se kasnije ovaj datum javlja i u drugim
službenim dokumentima. No, 7. svibnja upisan je u Brozovu krštenicu i
matične knjige knjige općine Tuhelj pod koju je u to doba potpadao i
Kumrovec.
Postoje dva izvora o porijeklu Brozovih. Prema predanju Brozovi su došli
s bosansko-dalmatinske granice bježeći pred Turcima. Drugi izvor upućuje
na to da Brozovi potječu iz okolice Pazina u Istri. Prvi pisani dokument
u kojem se spominje prezime Broz u Hrvatskom Zagorju potječe iz 1554.
godine. Tu je zapisano da je Ambrozij Broz bio nastanjen u selu Volovje
kao slobodnjak grofa Petra Erdödija. Početkom 1990.-ih u novinama se
mogao naći podatak da su Brozovi porijeklom iz Češke. Još jedna
zanimljivost: također početkom 1990.-ih u moglo se čitati u novinama
kako Josip Broz ustvari nije Josip Broz već da je umro za vrijeme svog
boravka u Rusiji te da su ga ruski komunisti podmetnuli kao svog vođu
Komunističke partije Jugoslavije. Navodno ga nakon posjeta Kumrovcu
poslije 2. svjetskog rata neki njegovi rođaci nisu prepoznali, čak
navodno pravi Tito na jednoj ruci nije imao mali prst. Kako bilo, po
završetku osnovne škole u Sisku je izučio bravarski zanat (1907.-1910.).
U listopadu 1890. godine s 18 godina postao je član Socijaldemokratske
stranke Hrvatske i Slavonije. U vrijeme dok je radio u Kamniku bio je i
član organizacije Sokol. Radio je u Zagrebu kao metalski radnik
(1910.-1911.), potom u tvornicama u Kamniku (Slovenija), Čenkvu (bivša
Čehoslovačka) i Bečkom Novom Mjestu (Austrija) u periodu od 1911. do
1913. godine. U Bečkom Novom Mjestu radio je kao probni vozač u tvornici
automobila Daimler. Godine 1913. odlazi na odsluženje vojnog roka u
Zagreb. Za vrijeme odsluženja vojnog roka pohađa dočasnički tečaj i
dobiva čin vodnika. Prvi svjetski rat zatekao ga je kao vodnika 25.
hrvatskog puka. Kratko vrijeme 1914. za vrijeme puta na bojišnicu
zatvoren je u Petrovaradinskoj tvrđavi zbog optužbe da je propagator
antimilitarizma.
Na ruskoj bojišnici, u području Karpata, pri jednom napadu
Kozačko-čečenske konjičke divizije 4. travnja 1915. biva teško ranjen i
zarobljen. U samostanskoj bolnici kao ratni zarobljenik proveo je 13
mjeseci (u mjestu Svjažsk na obali Volge). U svibnju 1916. ozdravio je i
tada je upućen u mjesto Alatir na rijeci Sumi gdje su se prikupljali
dobrovoljci iz južnoslavenskih krajeva za rat. Broz je odbio ponovo ići
u rat tvrdeći kako je Dobrovoljački korpus oruđe velikosrpske politike,
a s još 70 vojnika odbio je prisegnuti srpskom kralju. Stoga je poslan u
zarobljenički logor u mjesto Ardatov. Odatle je upućen u obližnje selo
Kalasjevo gdje je radio u seoskom mlinu. U selu je ostao do ljeta 1916.
kada je s grupom ostalih ratnih zarobljenika prebačen na Ural u mjesto
Kungur. Tu je upoznao ciljeve ruskog radničkog pokreta i radio na
izgradnji željezničke pruge. Poslije Februarske revolucije 1917. bježi
iz logora u Petrograd gdje sudjeluje u srpanjskim prosvjedima zbog čega
je zatvoren u Petropavlovsku tvrđavu i upućen u Sibir. Na putu bježi u
Omsk te se uključuje u Internacionalnu crvenu gardu i Boljševičku
partiju kako bi sudjelovao u Oktobarskoj revoluciji. U Hrvatsku (Zagreb)
vraća se 1920. kada postaje član KPJ (Komunističke Partije Jugoslavije).
Nakon zabrane KPJ otišao je u Veliko Trojstvo i zaposlio se u mlinu kao
strojar. Godine 1923. postao je član Okružnog komiteta KPJ za Bjelovar.
U rujnu 1925. radi u Kraljevici u brodogradilištu, ali zbog sudjelovanja
u štrajku biva otpušten. Kasnije radi u Smederevskoj Palanci sve do
ožujka 1927. kada biva Tito i Kennedy 17. listoapda 1963.otpušten i
vraća se u Zagreb. U Zagrebu postaje sekretar Saveza
kožarsko-prerađivačkih radnika. Član MK KPJ za Zagreb postaje 1927. U
međuvremenu dva puta je uhićen i suđen (na 7, pa na 5 mjeseci zatvora).
Za sekretara MK KPJ za Zagreb izabran je na VIII. partijskoj
konferenciji kada se suprostavlja frakcijskim borbama unutar stranke.
Uhićen je u kolovozu 1928. i u rujnu iste godine izveden pred sud i u
tzv. Bombaškoj aferi osuđen je na 5 godina robije koje je izdržavao u
Lepoglavi i Mariboru.
Po izlasku s robije u ožujku 1934. radi ilegalno u Zagrebu kao član
pokrajinskog rukovodstva KPJ za Hrvatsku. Tada uzima ilegalno ime Tito
koje je zadržao (prije toga koristio je razna ilegalna imena, npr.
Valter, Stari itd.). U srpnju 1934. kooptiran je u CK KPJ (Centralni
komitet Komunističke partije Jugoslavije) u Beču. Na IV. zemaljskoj
konferenciji 1934. izabran je za člana CK, a zatim i Politbiroa.
Početkom 1935. kao predstavnik KPJ odlazi u Moskvu na rad u Kominternu.
Sudjelovao je u radu VII. kongresa Komunističke Internacionale 1935. kao
sekretar delegacije KPJ, a bio je i predavač je na Međunarodnoj
lenjinističkoj školi. Krajem 1937. postao je generalni sekretar KPJ. U
ustanku 1941. CK KPJ imenovao ga je zapovjednikom Glavnog, kasnije
Vrhovnog, štaba NOVJ. Na drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. godine
dodjeljen mu je čin maršala Jugoslavije. Istovremeno je izabran za
predsjednika Nacionalnog komiteta. U ožujku 1945. bio je predsjednik
Privremene vlade DFJ. Poslije prvih izbora u studenome 1945. godine i
donošenja novog ustava u komunističkoj Jugoslaviji dobio je mandat za
sastav jugoslavenske vlade. Jedan je od tvoraca politike nesvrstanosti.
Tri godine nakon završetka rata - 1948. rasikuno je s realsocijalizmom.
No, taj raskid je uzrokovao utemeljenje zloglasnog zatvora na Golom
otoku gdje su na odsluženje kazne slani svi oni koji se nisu usprotivili
rezoluciji Informbiroa. Načini kažnjavanja osuđenika na Golom otoku bili
su posve nečovječni, o tome možete više saznati iz knjige Slavka
Ćuruvije: Ibeovac - ja, Vlado Dapčević. Godine 1953. izabran je za prvog
predsjednika republike. Donošenjem novog ustava 1974. godine izabran je
za predsjednika SFRJ bez ograničenja trajanja mandata, a na X. kongresu
SKJ za predsjednika SKJ bez trajanja mandata. Preminuo je 2. svibnja
1980. godine u Ljubljani, (u 88-oj godini života). Pokopan je po
vlastitoj želji u Beogradu u Kući cvijeća. Po izboru britanskog časopisa
Time izabran je među 100 ljudi koji su obilježili 20. stoljeće, a list
La Panorama uvrstio ga je u popis 1000 osoba koje su stvarale 20.
stoljeće. Pored Tita na popisu se nalazi samo još jedan Hrvat (Bračanin,
isusovački pedagog) - Ivan Ilić.
Jovanka Broz, posljednja Titova suprugaI pred kraj koja riječ o Titovoj
najvećoj ljubavi - Davorjanki Paunović. Davorjanka Paunović (sestrična
Vere Miletić, majke Mirjane Marković) rođena je 1921. godine, završila
gimnaziju u Požarevcu, te otišla u Beograd na studij francuskog na
Filozofskom fakultetu. Kretala se u komunističkim krugovima, obavljala
povjerljive partijske zadatke, pa je tako u svibnju 1941. godine
upoznala generalnog sekretara KP Jugoslavije, Josipa Broza Tita. Njoj je
tada bilo 20, a Titu 49 godina. On je tek stigao iz Zagreba gdje mu je,
23. svibnja 1941. godine, njegova nevjenčana supruga Herta Haas rodila
sina Aleksandra Mišu. Davorjanka Paunović postala je najprije Titova
tajnica i kurir, osoba posebnog povjerenja, a potom i njegova ljubavnica
i najveća ljubav njegova života. U ratu je bila stalno pokraj Tita,
imala je ratni nadimak Zdenka. Prošla je zajedno s njim cijeli njegov
ratni put, sudjelovala u dugim marševima, što je bilo teško za njeno
zdravlje - bila je plućni bolesnik - pa je stoga bila nervno vrlo
labilna. Svađala se s Titovim najbližim suradnicima, izazivala incidente,
no, Tito ju je stalno branio, govoreći da ništa ne može jer je voli. S
Titom je dočekala kraj rata, ali je tuberkuloza uznapredovala, pa je
Davorjanka Paunović umrla 1. svibnja 1945. godine, a Tito ju je dao
pokopati. Ali ne na nekom groblju, nego usred vrta svoje službene
rezidencije u najotmjenijem dijelu Beograda, na Dedinju. Ito zato kako
bi mogao stalno obilaziti njen grob. Njegovi ratni drugovi znali su,
naravno, za tu njihovu vezu, ali je ona za širu jugoslavensku javnost
ostala tajnom sve dok je nije objelodanio povjesničar Vladimir Dedijer
1981. godine.
Josip Broz Tito - biografija
Josip Broz rodio se u malom selu Kumrovcu na Sutli, u najzapadnijem
dijelu Hrvatskog zagorja 7. maja 1892. godine kao sedmo od petnaestero
djece roditelja Franje (Franceka) i Marije Broz, rođene Javeršek. Mali "nesporazum"
oko toga biografskog podatka, s obzirom da se Titov rođendan slavi na
dan 25. maja, objasnili su njegovi biografi činjenicom da je Josip Broz
za vrijeme svoga dugogodišnjeg revolucionarnog rada bio prisiljen da se
služi lažnim papirima i dokumentima, pa je tako i u jednom vojničkom
dokumentu austro-ugarske vojske zabilježeno da je rođen 25. maja. A
upravo na taj dan (25. V 1944.) izvršen je i desant na Drvar. Rođendan
je ostao, pa ni sam Tito nije želio da se taj datum mijenja kad ga je
narod već prihvatio. Sin oca Hrvata i majke Slovenke, Josip Broz nije
osjećao nikakvih nelagoda zbog te okolnosti, jer između dvije susjedne
zemlje nije bilo antagonizma ni netrpeljivosti. Josip Broz je mnoge dane
djetinjstva proveo kod djeda Martina preko Sutle, te naučio odlično
slovenski, zbog čega je imao poteškoća kada je pošao u hrvatsku osnovnu
školu.
Kada se rodio Josip Broz, život u kumrovačkoj dolini je bio težak i
naporan, oskudan i jednoličan. Iako je kmetstvo odavno bilo ukinuto,
seljaštvo su pritiskali teški nameti, porezi i opća oskudica, jer su im
posjedi bili mali, rasparčani, a zemlja slabe kvalitete. Godina 1903. i
1904. bile su veoma burne u tim krajevima, u znaku općeg narodnog
pokreta protiv madžarizacije s jedne strane, i u znaku pobune siromašnih
seljaka protiv svih vrsta eksploatacije s druge strane.
Osnovnu školu Josip Broz je pohađao u Kumrovcu od 1900. do 1905. Po
svršetku osnovne škole Josip Broz je, zbog teškog stanja u obitelji,
morao odložiti svoj odlazak na zanat, pa je neko vrijeme morao raditi
kod svog ujaka u Sloveniji. Nakon toga je radio u jednoj sisačkoj
kantini. Godine 1907. je postao šegrt mehaničarske radionice u Sisku. Po
završetku šegrtske škole 1910. prvi put stiže u Zagreb gdje postaje član
Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije i učestvuje u radničkim
demonstracijama.
Nakon "izleta" u Trst, gdje nije našao posao, vraća se u Zagreb gdje
1911. sudjeluje u velikim demonstracijama. Nakon toga je radio u Kamniku
u Sloveniji, Čenkovu u Češkoj, u Münchenu, u tvornici automobila "Benz"
u Mannheimu, u Njemačkom Ruhru, Beču, Bečkom Novom Mjestu gdje je radio
u tvornici automobila "Daimler" kao probni vozač. Naučio je njemački i
češki jezik, usavršio svoj i izučio nove zanate.
Godine 1913. odlazi u vojsku. Početkom prvog svjetskog rata 1914.
shvatio je da to nije njegov rat i da nema za šta da ratuje, pa je u to
uvjeravao i svoje drugove u kasarni. Odveden je u Petrovaradinsku
tvrđavu i tu je proveo neko vrijeme, ali nije osuđen nego je poslan na
frontu u Galiciju pa zatim na Karpate.
Na fronti je bio do 25. maja 1915. kada je ranjen i zarobljen. U ruskoj
bolnici provodi trinaest mjeseci gdje mnogo čita i uči ruski jezik.
Nakon izlječenja, Tito je kao zarobljenik poslan na rad u selo
Kalasijevo. Pored posla nalazi vremena za čitanje a u razgovorima sa
seljacima sve se češće spominje ime Lenjin.
Krajem 1916. premješten je u Kungur gdje radi na održavanju željezničke
pruge. U junu 1917. napušta Kungur i odlazi u Petrograd gdje sudjeluje u
demonstracijama. Zatim bježi u Finsku. Tamo je uhapšen i poslan u zatvor
u Petropavlovskoj tvrđavi, iz koje je transportiran natrag u Kungur. Iz
transporta je pobjegao i dospio u Omsk, gdje se, poslije pobjede
oktobarske revolucije, prijavio u odred Crvene internacionalne garde. Na
proljeće 1918. zatražio je da bude primljen u Rusku komunističku partiju
(boljševika). U ljeto iste godine umaknuo je pred Kolčakovom vojskom
među Kirgize, gdje je radio kao strojar u jednome mlinu. Po povratku
boljševika u Omsk vratio se u taj grad i tamo postao član jugoslavenske
sekcije Ruske komunističke partije.
U jesen 1920. vraća se u Zagreb gdje stupa u redove Komunističke partije
Jugoslavije. Iste godine partija je zabranjena. Kada 1921. ostaje bez
posla zapošljava se u mlinu u mjestu Velikom Trojstvu gdje je sa svojom
suprugom živio do kasnog proljeća 1925. godine. Tu mu se rodilo troje
djece. Prvo dijete umrlo mu je u Zagrebu, a u Trojstvu su mu sahranjeni
sinčić Hinko, koji je umro osam dana nakon rođenja kćerkice Zlatice,
čiji se život ugasio nakon 17 mjeseci. Godinu dana prije nego što
napušta Veliko Trojstvo, rođen je sin Žarko, koji je jedini ostao živ od
četvoro njegove djece iz prvog braka.
Napušta mlin u Velikom Trojstvu i u kasno proljeće 1925. godine dolazi u
Zagreb. Po partijskim zadacima odlazi u Kraljevicu, Beograd i u
Smederevsku Palanku. U aprilu 1927. opet se vraća u Zagreb. Od suda u
Ogulinu osuđen je na sedam mjeseci robije, uvjetno na četiri mjeseca,
zbog komunističke propagande. Nakon izlaska iz zatvora Tito ujedinjuje
Partiju koja je bila podijeljena na različit frakcije.
Kada su u junu 1928. godine organizovane demonstracije, na letku kojim
se radnici pozivaju na demonstracije stajao je potpis Josipa Broza.
Velika potjera policije raspisana je 20. juna 1928. Uhapšen je 4.
augusta 1928. i osuđen na pet godina robije. Početkom 1929. doveden je
na izdržavanje kazne u Lepoglavu. Godinu dana poslije njega u Lepoglavu
dolazi Moša Pijade, tada stari i iskusni komunist. Njih dvojica su
počeli zajedno raditi na organiziranju partijskih jedinica u kaznionici.
Iz toga vremena sačuvan je i jedan od dva portreta Tita što ih je
izradio Moša Pijade, koji je inače bio poznati slikar.
Početkom 1931. Josip Broza su iznenada premjestili u kaznionicu u
Mariboru, koja je bila na glasu kao najgora u Jugoslaviji. Tu je izdržao
kaznu ali ipak nije odmah pušten na slobodu. Odveden je u Ogulin, gdje
je trebao da odleži još tri i pol mjeseca one kazne na koju je bio
uvjetno osuđen. Tek potkraj marta 1934. izlazi iz zatvora, ali mu je
određeno da mora boraviti u rodnom Kumrovcu i da iz njega ne smije
nigdje otići.
Već u aprilu te godine napušta Kumrovec i odlazi u Samobor. Postao je
ilegalac i prvi put se spominje ime Tito. Postojalo je više priča o tome
kako je dobio to ime ali je Josip Broz kasnije više puta objašnjavao da
ga nikakav posebni razlog nije potakao da uzme to ime. Jednostavno, to
je narodno ime, koje nije posebno rijetko. Prešavši u ilegalnost, Tito
je nastavio još većom partijskom aktivnošću. Uključen je u Politički
biro CK KPJ 1934. godine. Zbog partijskih zadataka povremeno odlazi u
Pariz i Moskvu.
Krajem 1937. godine Josip Broz Tito postaje generalni sekretar
Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Poslije toga još
dva puta odlazi u Moskvu 1938. i 1939. godine. Fašizam se širio Evropom,
Hitlerove i Mussolinijeve armije su na granicama Jugoslavije, a vlada
Cvetković-Maček ne vidi opasnost koja se bliži. Jedne od posljednjih
večeri u oktobru 1940. godine u Dubravi je održana Peta zemaljska
partijska konferencija. Na kraju konferencije Tito je rekao: "Drugovi,
pred nama su odlučujući dani. Naprijed sada u konačnu pobjedu! Iduću
konferenciju moramo održati u oslobođenoj zemlji i od tuđina i od
kapitalista!"
Okupacija Jugoslavije zatekla ga je u Zagrebu, odakle je, njegovom
inicijativom, upućen proglas CK KPJ narodima Jugoslavije i radnom narodu
Jugoslavije, u kojemu se ističe odlučnost Partije da u oslobodilačkom
ratu ustraje u prvim redovima, u kojemu ustaje protiv potpaljivanja
nacionalne mržnje i poziva radnike, seljake, omladinu, građane i sve
rodoljube da se ujedine u borbi za nacionalnu nezavisnost.
U drugoj polovici maja 1941. godine Tito odlazi u Beograd odakle
usmjerava pripreme za dizanje ustanka i početak oslobodilačkog rata. Po
napadu Njemačke na SSSR (22. juna) Politbiro CK KPJ je pod Titovim
vodstvom ocijenio da je nastupio odlučan trenutak za početak oružanog
ustanka protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača. Glavni štab
Narodnooslobodilačkih i partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ) formiran
je 27.juna, a Tito je postao vrhovnim komandantom NOPOJ. Pod njegovim
vodstvom donesena je odluka o dizanju svenarodnog ustanka.
Beograd je napustio 16. oktobra i otišao na oslobođeni teritorij u
zapadnoj Srbiji, kamo su premješteni i GŠ NOPOJ i CK KPJ. U Stolicama je
26. i 27. novembra održano savjetovanje nacionalnih i pokrajinskih
predstavnika narodnooslobodilačkog pokreta i donesene smjernice za
razvoj ustanka i oslobodilačke borbe pod jedinstvenim vodstvom Vrhovnog
štaba NOPOJ i glavnih štabova po zemljama i pokrajinama Jugoslavije. U
oktobru iste godine Tito se sastao u Ravnoj Gori s Dražom Mihailovićem
radi dogovora o zajedničkoj borbi protiv okupatora, koji zbog stava
Mihailovića završava bez uspjeha.
U oktobru i novembru 1941. godine Tito je u Užicu, odakle usmjerava
razvitak ustanka. U Rudom, u istočnoj Bosni, 22. decembra 1941. osniva
Prvu proletersku brigadu. Na osnovi uspjeha postignutih u ustanku i
oslobodilačkoj borbi u drugoj polovici 1942. izdaje naredbu o osnivanju
prvih divizija i korpusa, što je bio temelj stvaranja
Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Na njegovu inicijativu u
Bihaću se 27. Novembra 1942. sastaju predstavnici NOB iz svih krajeva
Jugoslavije i formiraju AVNOJ - Antifašističko vijeće narodnog
oslobođenja Jugoslavije. Godinu dana poslije, 29. i 30. novembra 1943, u
Jajcu se sastaje AVNOJ na svoje drugo zasjedanje i donosi povijesne
odluke o budućem uređenju Jugoslavije kao federativne države
ravnopravnih naroda i narodnosti Jugoslavije.
Tito dobiva naslov maršala. Neko vrijeme rukovodi oslobodilačkom borbom
iz Drvara, odakle, poslije neuspjelog njemačkog desanta, 25. maja 1944.
godine, odlazi na Vis, gdje razvija široku djelatnost za međunarodno
priznanje nove Jugoslavije. U augustu 1944. susreće se u Napulju s
predsjednikom britanske vlade Winstonom Churchillom. Istodobno dok se
bori za međunarodno priznanje novoga stanja na tlu Jugoslavije, rukovodi,
kao vrhovni komandant, operacijama oslobođenja zemlje, koje usklađuje s
operacijama savezničkih vojski. Predvečer 23. oktobra 1944. stiže u
oslobođeni Beograd. Potvrđujući već izborene tekovine, Tito 7. marta
1945. godine formira vladu Demokratske Federativne Jugoslavije.
Narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije pobjednički je završena
15. maja 1945. Još u toku borbe - 19. novembra 1944. - Predsjedništvo
AVNOJ-a dodijelilo je Titu naziv narodnog heroja Jugoslavije. Josip Broz
Tito bio je jedini Vrhovni komandant u drugom svjetskom ratu koji je
svoje borce lično vodio u bitku. Ranjen je u bitci na Sutjesci u junu
1943. godine.
Godine 1948. odupro se diktatu Staljina, odbacivši njegovu
neprijateljsku politiku prema tekovinama socijalističke revolucije u
Jugoslaviji i tekovinama oslobodilačke borbe. Odbijanjem da se pokori
tzv. Rezoluciji Informativnog biroa komunističkih i radničkih parija (Informbiro),
koja je sadržavala agresivnu politiku Staljina prema Jugoslaviji, Tito
je, u ime načela ravnopravnosti naroda i komunističkih partija svih
zemalja, odbacio politiku međunarodnoga hegemonizma i diktata velike
sile. U Narodnoj skupštini FNRJ 27. juna 1950. podnio je obrazloženje
Osnovnog zakona o upravljanju radnim kolektivima od strane radnika,
istaknuvši staro socijalističko geslo "Tvornice radnicima". Prvi put je
za Predsjednika Republike izabran 14. januara 1953.
Poslije smrti Staljina uslijedila je normalizacija odnosa sa SSSR pa je,
za posjeta Hruščova Jugoslaviji, u junu 1955, potpisana Beogradska
deklaracija, kojom je otvoren put normalizaciji odnosa između dviju
zemalja, na osnovi priznanja načela ravnopravnosti među narodima,
državama i komunističkim i radničkim partijama svih zemalja svijeta.
Tito je od ranih 1950-ih godina pa sve do svoje smrti razvio golemu
međunarodnu djelatnost, jedan je od začetnika i glavnih aktera pokreta
nesvrstanosti s kojim su se identificirale mnoge novooslobođene zemlje u
svijetu. Afirmirajući međunarodni položaj Jugoslavije, mir i suradnju
među narodima, Tito je posjetio više od sedamdeset zemalja svijeta, na
svim kontinentima. Za goleme i trajne zasluge koje je stekao za sve
narode Jugoslavije i za njihovu državnu zajednicu tri puta je
proglašavan narodnim herojem. Bio je biran za doživotnog predsjednika
SKJ. Za izvanredan doprinos vojnoj znanosti i praksi, posebno za
doprinos i zasluge u izgradnji teorije i prakse oslobodilačkog rata Tito
je 1976. dobio doktorat vojnih znanosti i umjetnosti. Proglašen je i
počasnim članom mnogih akademija znanosti i umjetnosti.
Na jedanaestom kongresu SKJ - posljednjem kojemu je prisustvovao -
održao je govor o snazi, ulozi i perspektivama Jugoslavije, o njezinoj
vjernosti pokretu nesvrstanosti i o odsudnoj važnosti bratstva i
jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije - govor koji je svojevrsna
oporuka svim baštinicima države koja je stvorena pod njegovim vodstvom i
kojoj je ostao trajnim simbolom: Titova Jugoslavija.
4. maja 1980. u 15.05 sati na Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani
umro je najveći sin naših naroda i narodnosti, predsjednik
Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, predsjednik Saveza
Komunista, Vrhovni Komandant oružanih snaga, Maršal Jugoslavije Josip
Broz Tito. Pokopan je 8. maja 1980. u Beogradu u Kući cvijeća. Na
njegovoj sahrani bilo je prisutno 209 delegacija iz 127 država svijeta.
Titova sahrana bila je zvanično najposjećeniji pogreb nekog državnika u
prošlom stoljeću.
Izvor: www.bratstvo.cjb.net
TITO
2003. godine Kuću cveća posetilo je oko 15.000 ljudi iz zemlje i sveta.
Od 1980. godine do sada - ukupno oko petnaest miliona. Šta to ljude
privlači na Topčidersko brdo?
Tito je lozinka a odziv su: partizani, samoupravljači, bratstvo,
nesvrstanost, radnici, komunisti, SFRJ, JNA…
U svim sociološkim istraživanjima ili ispitivanjima javnog mnjenja o
najvećim i najzaslužnijim ljudima u istoriji svih naših naroda Tito
zauzima uvek prvo mesto. Na primer, u anketama pojedinih medija u Srbiji
i Hrvatskoj, i to u vreme kada su S. Milošević i F.Tuđman bili u zenitu
slave, Tito je po popularnosti bio ispred njih. Jedina dva naučna
istraživanja o Titovom vremenu obavljena su u Srbiji (Helsinški odbor za
ljudska prava u Srbiji i Pravni fakultet u Beogradu) dala su isti
rezultat: "Bravar je bio bolji". I u zadnjoj anketi zagrebačkog "Nacionala"
2003. o najvećem Hrvatu, uz učešće preko 7.000 čitalaca, Tito je prvi,
ispred Tesle i Ruđera Boškovića.
Titov radni vek je bio vrlo dug, čak 70 godina. Do kraja života.
Tito je bio dobar čovek ali ne i mlakonja. Upotrebljavao je i silu kada
treba, zavodio red. Kao silu najčešće je koristio samoupravljanje! Da
brani zemlju Titu nije trebala atomska bomba – on je to sam bio!
Titu se zamera da je živeo u raskoši i bogatstvu, kao faraon, što je
poluistina. Spominju se dvorci, Brioni, kuće, lov, putovanja, pokloni,
sladak život itd. Ma gde boravio, Titov dan je započinjao i završavao se
s radom. Tito je, što se tiče bogatstva, bio i ostao proleter, do kraja
života.
Malo je poznato da je Tito zahtevao da se svi rezidencijalni objekti u
kojima je i on boravio samofinansiraju. Uvek kada je dolazio upravnici
su morali referisati o novozapočetim ekonomskim i turističkim
delatnostima i ostvarenim prihodima. Zahvaljujući njemu svi ti objekti
su i danas prvorazredni turistički i zdravstveni kapaciteti.
Od često spominjanih Briona Titovim inicijativama oni su pretvoreni u
atraktivne i rentabilne turističke objekte. Nije samo Tito uživao u
čarima Jadrana. To je bilo prvo radničko more na svetu sa brojnim
hotelima i odmaralištima radnih organizacija (na primer, valjaonica
bakra Sevojno imala je u Budvi hotel u borovom parku 50 m od mora, sa
svojom plažom i konformnim sobama). A od Debelog Rtića do Bojane obala
je bila načičkana vikendicama radnih ljudi iz cele Jugoslavije.
Tito je voleo život i uživao u njemu kao i svi mi. Njegovo uživanje nije
bilo u sticanju bogatstva poput današnjih i lidera pre njega. Popis
njegove imovine posle smrti je vrlo kratak: penzija, kuća, tri štedne
knjižice (jedna od zajma za preporod Srbije, druga za prugu Beograd –
Bar i devizni račun od 6.000 DM koji mu je uplatio nemački izdavač za
knjigu memoara) ukupno, po ondašnjem kursu 47.000 DM. To su podelili
njegovi brojni naslednici! To se može proveriti u predmetu ostavinske
rasprave u Četvrtom opštinskom sudu u Beogradu. Po tome se on ne
razlikuje od većine Jugoslovena, njegovih savremenika. Neki su imali i
više kao vikendice, kola itd. Tito nije imao u svom vlasništvu ni kolibu!
Glavno Titovo zanimanje je bilo čuvanje i razvijanje bratstva i
jedinstva. To je radio uspešno i u svojim poslednjim trenutcima. Zašto?
Jedino je, izgleda, on shvatio koliko su duboki i žilavi koreni
nacionalne mržnje i pokušavao je, do zadnjeg daha, da ih iščupa. Zato je
žurio s donošenjem Ustava 1974. i ZUR 1976. Za njega bratstvo i
jedinstvo nije bio samo odnos između različitih nacionalnosti nego i
odnos između socijalnih grupa u društvu! Bratstvo proizvođača!
Tita još uvek psuju i ruže, pa čak i uzvikuju, javno: "Tito je mrtav"
(Z. Đinđić i I. Dačić u Skupštini Srbije), a B. Đelić kaže: ‘TITOVO
VREME TREBA ŠTO PRE ZABORAVITI" ( razljućen, valjda, što mu niko ne daje
kredite kao nekad Titu!).
Srpski nacionalisti stalno pokušavaju da Tita okrive za sadašnje stanje
Srbije kao države. Njemu se pripisuje strategija "Slaba Srbija – jaka
Jugoslavija", što je najobičnija glupost. U SFRJ su svi Srbi bili u
jednoj državi a republika Srbija sa dve pokrajine imala najbolje
mogućnosti za progres i modernizaciju i najviše predstavnika u organima
federacije. Kad se zna, da je i republika Hrvatska po Ustavu bila država
hrvatskog i srpskog naroda, onda se pre može govoriti o povlašćenom
položaju Srbije u SFRJ a ne o njenom zapostavljanju.
Tita optuzuju za raspad SFRJ! A on je upravo stalno upozopravao na
opasnosti "koje joj mogu doći glave" (nacionalizam, birokratija, strane
intervencije) i, dok je bio živ, jačao je bratstvo i jedinstvo,
samoupravljanje i nesvrstanost. A to je i bio glavni odbranbeni bedem
Jugoslavije! Titovi naslednici su krivi što nisu sprečili taj raspad a
mogli su. Svi aduti su bili u njihovim rukama: većina građana je bila za
Jugoslaviju, imali smo veliki ugled u svetu, JNA je bila jedinstvena i
jaka. Ali, u rukovodstvu SFRJ i SKJ su bili mlakonje i kukavice u to
vreme.
TITO nije umro, on se preselio u predanje, gde su već Samo i Gubec,
Samuilo i Njegoš, Nemanja , Skender beg i Miletić!
On je i u kosmosu. Posada APOLA 11 (prvo spuštanje na Mesec) ostavila je
na njegovom tlu disk sa snimljenim porukama oko 60 svetskih državnika
povodom tog događaja. Na njemu je i Titov glas. Jedna od malih planeta
koje su otkrili naši astronomi nosi Titovo ime.
Stevan Mirković
Centar "TITO"
Beograd
|
